utorak, travanj 28, 2009
Drugi zagrebački nastup «Radne jedinice» Maje Savić i Denisa Razumovića Razza (prvi je bio prošlog mjeseca u Bulldogu), potvrdio je ono što se moglo osjetiti i kod prvog nastupa – a to je da ovaj band nije samo novo ime na našoj jazz sceni, nego je jazzistička činjenica i pojavnost prvog reda.
Između koncerta u Bulldogu i ovog večeras, u Jazz Clubu u Gundulićevoj 11, dogodilo se nekoliko odličnih nastupa Maje Savić s triom, u MMC-u u Vlaškoj, u Bulldogu i BP Clubu. Iz nastupa u nastup, jačalo je njeno samopouzdanje, ali i interpretacija je dobila na sigurnosti . Moji audiofilski prijatelji iz Kluba rekli bi – usvirala se. Upravo tako.
Jazz Club je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, bilo nas je i po ulaznim stubama. Inspirativno! Kombinacija vanserijskog bopera i baštinika Parkerovih ideja u hrvatskom jazzu, Denisa Razza, s utjecajima hispano ritmova, osobito bossa nove, kojima Maja suvereno vlada (uvijek ističem portugalsko iskustvo koje je ostavilo neizbrisiv pečat na glazbeni izričaj Maje Savić!), jamči dobar zvuk i zanimljiv koncert.
Kako već pisah na ovom portalu o njihovom ranijem nastupu, podsjetiću samo da je i večeras izvedena serija sjajnih standarda («Afro Blue», «God Bless The Child», "How High the Moon"), ali i autorskih skladbi, i Razzovih ( s albuma «In Umbra» koji rijetko vadim iz CD pogona!), i Majinih, osobito zarazna i vrlo slušljiva «Samba Croata».
Ova postava dobro zvuči. Na kontrabasu Tihomir Hojsak ( u pauzi smo malo razgovarali i o njegovom nadolazećem autorskom CD-u); bubnjevi Borna Šercar; a klavijature već vrlo zapaženi i hvaljeni mladac Zvjezdan Ružić. Razumović, naravno, alto-sax, i Maja Savić vokal.
Zagrebački koncerti, rekoh, potvrđuju njihovu uigranost i kvalitetu. Ono što publika očekuje u narednom periodu – svakako je nosač zvuka.
Kombinacija je to senzibilnih umjetničkih duša… Razumovića, koji je upravo lirski pjesnik alto saksofona i Maje, hispanoamerički raspjevane, sa skladateljskim osjetilom koje neće pogriješiti.
Njihov album zasigurno će osvježiti našu jazz scenu.
Atmosfera u Jazz Clubu dobra. Brojnost publike potvrđuje moje riječi da smo Maju i Razza prepoznali kao vrijednost koja sve više raste. Držim da njihove dionice na našoj «jazz burzi» doživljavaju nagli skok. Neka tako i ostane!
HOTEL ESPLANADE
Koncert mog dragog frenda Razumovića i Maje Savić bio je, u stvari, završetak jedne pametno potrošene subote. Prije toga, u hotelu Esplanade održavao se proljetni HI FI sajam. Kao član Audiofil.net Kluba, udruge hi fi "manijaka", redovit sam na sajmovima ovakovog tipa. Uvijek tu ima zgodnih stvari, iako sam doma konačno složio sustav koji dugo ne planiram mijenjati. Šlag na torti bio je kad sam nabavio Sonus faber grand piano home zvučnike!
Najslabija karika u mojem hi fi sustavu je gramofon, zasad imam Projectov RPM5....nu, kad prođe recesija, u planu imam nabavljati nešto bolje. Zapazih 2 solidna gramofona na ovom sajmu. Jedan je AVID-ov,
sa zvučnicom i ručkom vrijedan 16000 kuna, a drugi, vrlo zanimljiv ( lebdi na magnetima, tako da je vibracija i interakcija s podlogom svedena na nulu!) je Baltic M sa SME 312 ručkom, vrijedan 32000 kuna. Eh, uh, oh....malo nabrijano, ali gramofon je mrak!
Ali tu priči nije kraj. Na sajmu sretoh i mog hi fi gurua, Božu iz Pakraca, pa g. Sumića, koji radi najbolje audiofilske kablove na hrvatskom tržištu, pita me za moje Diapason Adamantese, kakve i sam ima doma, rekoh, eh, nisu više kod mene, sad imam Sonus Fabere....i tako se dogegašmo do Audiofil.net Kluba, na zagrebačkoj Sloboštini. Tamo dobra ekipa audiofila, Dapo, Tatamata, Joby, Zmija, Tomislav, Dolinar...a upoznah i Olifa, iz Čakovca, dugo se čujemo po forumu...on je pak doputovao s 2 kanistera graševine, netko se pobrinuo za pršut...Aqvi posudih moju drugu knjigu na čitanje, prvu je sa zadovoljstvom pročitao...slušali smo zvučnike:
Audio Epilog Peyote 2
u kombinaciji s Pojačalo:YBA YA201
CD player: YBA YC201
Ožićenje: Kubala Sosna
Bio je i naš audiofilski frend iz Slovenije, poklonio nam je zanimljiv CD, s izborom kvalitetnih stvari.Evo još koja fotka:
Eto, na kraju je večer završila u Jazz Clubu u Gundulićevoj, na koncertu Maje i Razza. Lako vam jutro, dragi blogeri, jer 3 su sata prošla. Uskoro će pijetlovi, a željeznicu guta već daljina....
nedjelja, travanj 19, 2009
Damir Kukuruzović Gipsy Jazz Q
GREEN HILL GIPSY SWING (CD, MenArt 2009.)
Već je gotovo mjesec dana CD Damir Kukuruzović Gipsy Jazz Quinteta u mojem CD pogonu. Čekao sam kako bi se dojmovi slegli, jer često znam u svojim napisima biti i subjektivan i osupnut dojmovima. Plaćam račune impresionističkom pristupu eseju.
No, čini mi se da bih isto napisao i mjesec dana ranije.
Dakle, evo, pišem: riječ je o albumu koji će obilježiti 2009. godinu u hrvatskoj glazbi, i ne samo jazzu! Glazba je to koja mora pokrenuti i «mrtvog konja», količina pozitivne vibracije i gipsy swing koji mi dolaze iz zvučnika i dok ovo pišem, «udaraju» u glavu i čine pobratimstvo jazz bića u svemiru tako opipljivim.
Damir Kukuruzović, sisački dječarac koji to po godinama i nije, ali po dječačkoj zaigranosti i zaljubljenosti u glazbu koju stvara, svakako jeste…došao je u opasnu situaciju, stvorivši projekt kojeg je teško nadmašiti. Ponekad su snovi najuzbudljiviji dok se ne ostvare. A kamo sada? Može li se još bolje i još više?
Bruno Urlić, sarajevski dječarac, majstor violine kao i njegov brat Dragan, koji u francuskoj bilježi sjajne glazbene uspjehe i nastupa pod umjetničkim imenom Loulou Djine, prenijeli su na ovaj album duh Stephana Grappelija, Djangova violinista iz one najblistavije faze Quintette du Hot Club de France.
Ritam sekcija; još jedan odlični sisački dječarac, Goran Grgurač, pa bubnjar Želimir Bičanić i kontrabasist Saša Borovec, stalni su, uz Brunu, članovi Kukuruzovićeva Quinteta.
Zdenka Kovačiček, prva dama hrvatskog bluesa i jazza svoj doprinos dala je u skladbi «Sweet Georgia Brown», jednako razigrana djevojčica kakva je cijeli život bila.
I na kraju, u ovom popisu jazz bića u svemiru koji su napravili ovaj album, Angelo Debarre, francuski baštinik Djanga Reinhardta.
Ništa manje bitan, ton majstor Johnny Šućura, koji je znalački stvari posložio i u podrumu Siscia Jazz Cluba stvorio glazbeni studio gdje je album sniman. Tehnički, snimka je vrlo kvalitetna, gotovo audiofilska i ona moja ekipa iz zagrebačkog Audiofil.net. Kluba, nema ništa protiv, a to su likovi kojima su šišmiši posudili uši.
Dakle, svirački sjajno, tehnički isto tako. U čemu je tajna?
Držim da je to u sinergiji cijelog orkestra koji diše kao jedan i ljudi su to kojima je gipsy swing kodiran duboko u podsvijesti. U stvari, kad bolje razmislim, nije moglo drugačije. Angelo Debarre ne bi svirao s lošim glazbenicima, a još manje bi sebi dozvolio loše snimke.
Mladi i vrlo perspektivni hrvatski trubač, Zvonimir Bajević, stalni član Big banda HRT-a, ovogodišnji (2009.) hrvatski predstavnik u Jazz orkestru Europske radijske unije, 2. travnja 2009. održao je u Zagrebu predavanje «Suvremena hrvatska jazz glazba». Između ostalog, rekao je:
«Jazz glazba u svojoj osnovi nosi kozmopolitski duh sazdan iz mnoštva različitih elemenata, stoga je teško govoriti o terminima poput hrvatske jazz glazbe…jednako tako teško je govoriti o njemačkom, švedskom, poljskom ili jazzu neke druge europske države…»
Upravo ta europska i svjetska prožimanja i influence čine draž jazz glazbe, ona je zbilja univerzalan jezik, i teško je odrediti što jeste hrvatski jazz, a što npr. francuski ili američki (na neki način, za mene je jedan Angelo Debarre jednako Hrvat, kao što je Damir Kukuruzović francuski Rom. Oni koji su ih čuli kako zajedno sviraju, znat će o čemu govorim, a oni koji nisu, moći će to čuti na ovom nosaču zvuka).
Dakle, taj univerzalni jezik pobrojani glazbenici jednako dobro govore, to je njihov svojevrsni esperanto i rezultat takve «lingvistike» jeste i ovaj CD.
Skladbe snimljene ovom prigodom standardi su gipsy swinga. To je dobro, ali i opasno. Skladbe su to koje je svirao veliki Django, ali u repertoaru su i Angela Debarra. Odlično to sviraju i braća Rosenberg, pa jedan Bireli Lagrene, Joscho Stephan, John Jorgenson Quintet, George Cole, Evan Perri, Florin Niculescu…dugačak je popis sljedbenika Djanga Reinharda, ali samo je jedan Debarre, koji je, poklonivši Damiru svoju gitaru, Djangovu baštinu prenio na sisačkog glazbenika. Simbolično, proglasio ga je veleposlanikom te glazbe, ne samo u Hrvatskoj.
Album otvara tradicionalna «Swing gitan», a u brzom ritmu gipsy swinga nastavlja se s «Django s Tiger», da bi se malo ritam primirio kod besmrtne Djangove «Nuages». Skladba je znana i pod nazivom «The Bluest Kind Of Blues» a Django ju je snimio u jesen, daleke 1940. Mnogi su je svirali. Gotovo nema ozbiljnijeg gitariste koji je ne svira. Debarre i Damir dali su joj novo ruho, osvježili je i produžili joj život za još mnogo desetljeća.
Slijedi «Mr.Sandman», poznata skladba Pat Ballarda, iz 1954. godine, a onda vocal Zdenke Kovačiček u nadahnutoj interpretaciji «Swet Georgia Brown». Skladba je to vrlo stara i duge povijesti izvođenja, napisali su je 1925. čini mi se, Ben Bernie, Maceo Pinkard i Kenneth Casey (stihovi!), a proslavila se i kao tema za košarkašku ekipu «Harlem Globetrotters». Sad mi je jasno, kako to da Damir voli igrarti košarku.
Šesta skladba je tradicionalna židovska, «David» koju Damir Kukuruzović Gipsy Jazz Quintet izvodi na svim koncertima, uglavnom na opće oduševljene nazočne publike. Na CD-u su uspješno prenijeli atmosferu live nastupa.
Slijede «Noto swing» i «Daphne», a onda poslastica. Gipsy swing hit za sva vremena – «Minor swing».
Autor ovog teksta čuo je desetke verzija ove skladbe, kako u izvođenju samog Djanga, tako i niza drugih glazbenika. Kako tu reći nešto novo? Aranžmanom i pristupom općepoznatoj temi, Damir i ekipa su ponudili novo čitanje te partiture, koja uvijek zvuči intrigantno. Sviđa mi se i taj mali otklon od Djanga, osobito kad je riječ o standardu koji svi poznaju.
Album zatvara skladba «Dinah». Tu nije kraj. U lijepo opremljenom izdanju (MenArt nije škrtario!), nalazi se i DVD dokumentarac, koji govori o radu Siscia Jazz Cluba. Znamenite ličnosti hrvatskog glazbenog života govore o klubu, svojim nastupima u njemu i radu Damirova Quinteta.
Više nego pristojno MenArtovo izdanje. Svaki jazzoljubac trebao bi ga imati u kolekciji, a posebno bih CD preporučio onima koji manje slušaju ovu vrstu glazbe – garantiram im sigurnu virusnu zarazu. Ovaj CD mijenja poglede na svijet. Počet će slušati gipsy swing!
ponedjeljak, travanj 6, 2009
| |
| |
|
Aquarius Records je u 2008. godini na obzorje hrvatskog jazz svemira, a onda i u naše cd vrtilice izbacio CD naslovljen «Crno Bijelo», kojeg potpisuju gitarist suptilnog jazzističkog tona, Joe Pandur, i Maja Grgić, pjevačica koja jazz/bossa ritmovima daje dušu vokalom koji je zavodljiv, ali istodobno nježan i snažan.
Pandurov gitaristički dossier prilično je impresivan i čini se da su influence pokupljene poput virusa dale više nego pozitivan učinak na njegovo razumijevanje uloge gitare u jazz skladbama poput snimljenih na ovom nosaču zvuka.
Još kao nadobudni mladac, čuvši “Where have you been before» koju je izvodio Chick Corea, a zatim i neobičan stil velikog Wes Montgomerya, Pandur je vidio kojim putem bi to trebalo ići. Graz i tamošnji «inkubator» jazz umjetnika, samo su potvrdili ta nastojanja. I Joe Pass će verificirati ono što su i drugi mogli osjetiti i čuti u Pandurovim izvedbama. Maja i Joe niti ne kriju pozitivne vibracije koje su u njihovom stvaranju dali dueti poput Elle i Passa, ili Tuck Andressa i Pati Cathcart. Ne treba bježati niti od bossa gurua poput Antonia Carlosa Jobima ili Joao Gilberta, a da ne govorimo koliko je bossa imala upliva na stvaralački čin jednog Stana Getza…uglavnom, neovisno o pomenutim imenima, Pandur i Maja stvorili su u prvom redu autorski album, crno-bijelog raspoloženja.
Ovo «crno» i ne moramo doslovno razumijevati kao tešku «bedaru»; jinjangovski pogled daje Maji za pravo pjevati «čak i moja sjeta nalazi svoj smisao…», u skladbi «Sve si bliže», ili «Pokušaj shvatiti da volim te/I želim najbolje/Daj sve zaboravi/Prepusti se/Novi dani dolaze…» u skladbi «Pokušaj shvatiti» koja ipak vidi svjetlost na kraju tunela.
U skladbi «Dječak Joe», inspiriranoj jednim irskim napjevom, čini se da Joe i Maja otkrivaju dječačku, mladenačku zaljubljenost, razigranost i vedrinu…uostalom, tko zna bi li umjetnosti uopće bilo da nije tog «vječitog dječaka» u svakom istinskom umjetniku.
Ideja spoja jazza i bosse, u jednom crno-bijelom pogledu ( uz hommage jednom prohujalom vremenu kad je svijet možda bio i bolji nego danas, kad su televizori bili crno-bijeli i kad je jazz bio pun duginih boja satkanih ljepotom glazbenog doživljaja!) krije ozbiljan autorski rad.
Dodatna vrijednost albuma je i pjevanje na hrvatskom jeziku. Dokaz je to da nije nužno pjevati na engleskom, kako bi to bilo jazzy…ili na portugalskom (što, uzgred rečeno, inače Maja fantastično čini!); dovoljno je iskreno reći ono što misliš i osjećaš. Volim te na svim jezicima zvuči jednako, ma kakvi glasovi sačinjavali tu izjavu ljubavi…na eskimskom, tadžikistanskom, portugalskom, hrvatskom, norveškom…jazz ne poznaje babilonsku pomutnju jezika i ovaj CD je dokaz te univerzalnosti. Uvjeren sam da bi i Aboridžini bez problema razumjeli Pandurove i Majine poruke, emocije prelaze granice i jezične barijere, njima je teško nametnuti poreze i takse.
Još kad su izrečene lijepim spojem jazza i bosse, onda čine ovaj album značajnim iskorakom u hrvatski jazz svemir i nameću potrebu opetovanog preslušavanja.
Uz impresivne suradnike ( Teo Martinović, Kruno Levačić, Mladen Baraković, Matija Dedić, Miro Kadoić, Maasej Kovačević, Lima, Dado Marinković, Mladen Ilić, Davor Križić, Goran Rukavina, Janko Novoselić, Damir Horvat, Big Band HRT… ) i vrlo kreativnu fazu u kojoj su bili u vrijeme stvaranja albuma, Joe i Maja nisu mogli napraviti ništa manje ili više od – odličnog albuma.
Preporuka svima koji traže mir, spokoj, čist glazbeni užitak bez «filozofiranja» i «pametovanja»…samo ugodna glazba i glas Maje Grgić!
|
BP Club: SPRINGTIME JAZZ FEVER 21.3.-1.4.2009.
Ovih dana obilje dobrog jazza u Zagrebu, od BP Cluba do Proljetne revije jazza u Lisinkom. Nazočih odličnom koncertu David Gazarov Tria, HOMAGE TO OSCAR PETERSON, gdje se Gazarov, vrsni klavirist, prošetao Petersonovim opusom, čak iznanadivši publiku s Coltraneovom "Giant Steps" u pijanističkoj verziji.
Meni je velika radost da sam uživio slušao i Martina Drewa, bubnjara koji je godinama svirao s besmrtnim Oskarom Petersonom.
U okviru Springtime Jazz Fever, tradicionalnog događanja u organizaciji Boška Petrovića i BP Cluba, jednog od čak 4 festivala koja godišnje Boško organizira u BP Clubu, Gazarov je interpretirao Oskara Petersona kao dostojna nasljednika jednog Arta Tatuma.
Davide Petrocco svirao je bass, a bubnjeve
već pomenuti i legendarni Martin Drew. 
PhilipCatherin String Trio ( nažalost, u četvrtak samo kao duo, jer je Quentin Liegois, gitarist, opravdano izostao!), pružio je baladačin ugođaj, vrlo lirski, violina Alexandra Cavaliera bila je vrlo bliska Stephanu Grappeliu, samo više u laganijim ritmovima, ali liričnost i timbar tona bili su vrh.
Catherin je gitarist neobična šarma, hendikepiran izostankom ritam gitariste, nije dopustio propast, pače, izvukao je koncert do maksimuma, svirajući autorske skladbe ali i neke standarde koje su finim damicama u publici udahnule šarm emotivne bliskosti....
Ovih dana još su, na ovom jazz festivalu nastupili i BALVAN CITY ALL STARS, s Vidom Jamnikom, slovenskim čudom od djeteta na vibrafonu...pa IAN SIEGAL & MIKE SPONZA BLUES BAND, pa PASCAL NEVEU u duetu s Boškovim basistom Mariom Mavrinom, večeras i sutra su RAPHAEL WRESSING ORGANIC TRIO, u ponedjeljak i utorak NUEVO TANGO, a festival će zatvoriti GEORGIE FAME& BOŠKO PETROVIĆ TRIO.
Vrhunski koncerti u BP Clubu!!!
nedjelja, ožujak 22, 2009
tekst sam objavio na www.jazz.hr i možete ga pročitati klikom na ovu malu fotografiju!
U stanovitim relacijama gledano, značenje dolaska U2 u Zagreb za pop-rock može se usporediti sa značenjem dolaska Steve Turrea i njegova Quarteta u Siscia Jazz Club , kako za hrvatski jazz, tako i za općekulturne vrijednosti koje već godinama promiče Damir Kukuruzović u svojem Klubu.
Kao i dosadašnji niz sjajnih koncerata, uključujući i tradiciju «Siscia blues&jazz festivala», koji ovo ljeto ulazi u četvrtu godinu…tako je i ovaj koncert potvrdio nemalo značenje ovoga Kluba. Zasigurno bi većina ljudi koji prate jazz u nas potpisala moje riječi da je Siscia Jazz Club odavno nadrastao lokalno značenje, postavši nezaobilazna točka na hrvatskom jazz zemljovidu. Sad kad ubrojimo nastup Steve Turrea i najave idućih gostovanja, onda se ta točka širi izvan granica Hrvatske.
Uostalom, to je potvrdio i Davor Hrvoj, u svojoj uvodnoj riječi. Ističući važnost jazza u Sisku, u ruci je držao i upravo objavljeni CD i DVD, Damir Kukuruzović Hot Jazz Quinteta, znakovita naslova «Green Hill Gipsy Swing», u izdanju izdavačke kuće Menart. Kako veli Hrvoj, u ruci mu je dokaz rada ovog Kluba, dokumentiran video zapisima, razgovorima i ulomcima koncerata na DVD-u; kao i sjajnoj gipsy swing glazbi Damirova Quinteta, na CD-u koji ima još jednog sjajnog glazbenika. To je Angelo Debarre, francuski baštinik velikoga Djanga.
A kako već često pisah da je Damir Kukuruzović punopravni i legitimni baštinik Djangove glazbe kod nas, onda je nepotrebno kazati kako je ovaj CD točka na i jedne sjajne karijere i ljubavi prema glazbi.
Vraćam se nastupu Steve Turre Quarteta.
Prvi dojam, nakon što je Hrvoj pozvao glazbenike, i kad su se popeli na stage Siscia Cluba, jeste da je Turre sa sobom donio u Hrvatsku ne samo i školjke, s kojima više nego intrigantno svira, nego je, poput Aladina i čarobne lampe, svirajući na školjkama, iz njih dozvao i pokazao nam Duhove.
Duhovi su ti iz 52. ulice u New Yorku i one jazzističke atmosfere u kojoj je gotovo svaki podrum u toj ulici bio i jazz klub. Duhovi su to Turreovih učitelja, uzora, suradnika, i kako on za neke kaže – šefova . Evo imena nekih od njih: Rahsaan Roland Kirk, s kojim je Steve svirao daleke 1968. i koji mu je prenio magiju sviranja na školjkama, zatim 1970. svira s Carlosom Santanom, a dvije godine kasnije s Ry Charlesom. Surađivao je i Dizzy Gillespijem, od kojeg je, čini mi se, «pokupio» vrlo zanimljivu komunikaciju s publikom i ostatkom banda, uz, naravno, neponovljivo glazbeno iskustvo.
Časopis «Down Beat» ga proglašava najboljim svjetskim trombonistom, i to za, pazite…1998, 1999, 2001, 2002 i 2006. godinu. Impresivno.
U Sisku je Turre nastupio u sastavu: Steve Turre, trombon i školjke, Nico Menci, klavir, Marco Marzola, kontrabas i Dion Parson, bubnjevi.
Glazbenici su to koji su uspjeli prenijeti Turreovu magiju, sinergija banda i Turrea bila je neupitna. Glazba je to ispunjena swingom, bluesom, afro-kubanskim ritmovima, malim izletima u free jazz…uglavnom, iz silnih suradnji (gotovo zaboravih pomenuti i Arta Blakeya i njegove «Jazz Messengerse!), Steve Turre izvukao je ono najbolje i u kombinaciji s virtuoznim sviranjem trombona (i školjki!), stvorio osobni stil, prepoznatljiv i dojmljiv.
Poveo nas je svojim skladbama kroz bitne točke glazbene karijere, naglašavajući posljednji album, osobito skladbom «Rainbow People». Vrlo jednostavnim načinom, najavljujući pjesmu, rekao je koliko smo mi jedan narod na planetu, jedna vrsta…boja kože, socijalni status, rasa…pada u drugi plan.
Kao čovjek čiji su roditelji podrijetlom Meksikanci, zasigurno je osjetio duh pobratimstva bića u svemiru, koji kola glazbenim New Yorkom i scenom koja ne bi bila to što jeste da se bavila bojom kože ( za dio publike i kritičara nisam siguran!)…Kao predstavnik takvog pogleda i «veleposlanik» takve jazz Zajednice, nije pogriješio. Sisačka publika prihvatila ga je, a on se odužio svirajući više od dva i pol sata.
U skladbama koje su i posveta velikom Ry Charlesu, u baladama, pa i onoj finoj niti balansiranja od nekog post bopa prema World glazbi, Turre je svirao svaki ton doslovno punim plućama. Trombon je i fizički zahtjevno glazbalo. Nije se štedio.
Školjke koristi kao ravnopravno glazbalo, bolje reći glazbala, jer ih koristi nekoliko. Svaka ima svoju boju tona, svoje tonske specifičnosti. Izmjenjujući ih svako malo, po zahtjevu skladbe, s tih 5-6 školjki različita oblika, rezonantnosti i «osobnosti», svirao je vrlo zahtjevne melodijske linije. Fascinanto!
U završnoj skladbi, blues posveti jazzističkim korijenima, to je najviše došlo do izražaja.
Još jedna pametno potrošena večer u Sisku. Oni koji su hodočastili ovom iznimnom koncertu, zadovoljni su otišli doma. Oni koji nisu, siromašni su za jedno izvanredno i svevremensko glazbeno iskustvo.
Damir je održao obećanje i doveo nam Turrea, a imena koja najavljuje za iduće mjesece neću otkrivati. Samo znam da su veliki, vrlo veliki igrači u jazz svemiru.
Sve to čini Siscia Jazz Klub činjenicom bez koje bi Sisak bio kao Prag bez Karlova mosta ili Pariz bez Eiffelova tornja. Oni koji će pomisliti da pretjerujem, neka se maknu od TV-a ili sličnih stvari i potegnu do Kluba. Jazz energija koja dolazi iz najznačajnijeg sisačkog podruma, dostatna je za grijati cijeli jedan veliki grad!
subota, ožujak 14, 2009
Savich and Razz Working Unit
Zagrebački klub «Bulldog» 12. je ožujka 2009. pokazao senzibilitet za iznimno vrijedan novi projekt na našoj jazz sceni, ugostivši Maju Savić i Denisa Razumovića Razza, pod nazivom «Savich & Razz Working Unit». Glazbenici su se odužili publici više nego produktivnim radnim učinkom svoje «radne jedinice».
cijeli tekst sam objavio na portalu jazz.hr, možete ga pročitati klikom na gornju fotkicu!
Razz je drag prijatelj iz Rijeke i veliki alto saksofonista. Predstoji mu nastup u Lisinskom, 1. travnja 2009. u okviru Proljetne revije jazza, s njegovim "Denis Razumović Razz Quartetom." Tekst o njegovu CD-u IN UMBRA
i tom budućem nastupu naspisao sam za portal www.jazz.hr, a klikom na link detalji o albumu, ispod slike, možete doći do tog zapisa.
link:
srijeda, ožujak 11, 2009
Pjevačica Francisca Fis je, u pratnji gitarista Ivana Kapeca, kontrabasista Henryja Radanovića i bubnjara Kolje Gjonija,. 7. ožujka 2009. nastupila u Siscia Jazz Clubu. Uz poplavu emocija Francisca Fis je dala dio sebe uvijek zahvalnoj sisačkoj publici, koja je i ovaj put do posljednjeg mjesta ispunila klub.
Kompletan članak o ovom koncertu napisao sam za www.jazz.hr, tamo ga možete pročitati, klikom na gornju sličicu ili lijevo na link jazz.hr!
četvrtak, ožujak 5, 2009
Mark Feldman u Studiju Bajsić
tekst je objavljen i na www.jazz.hr, možete ga pogledati klikom na gornju sličicu!)Tamo imate i odlične fotke Davora Hrvoja!
Prosječnom jazz konzumentu violina u kontekstu jazz glazbe asocira vrlo često na velikog Stephana Grappelia, Djangova violinsta, kao i na gipsy swing, ali violinisti glazbenog izričaja kakav je upravo i izričaj Marka Feldmana, daju jedno novo promišljanje, i svakako su korak naprijed u «ljubavnoj vezi» violine i jazza.
Swing je, doista, gurao violinu prilično naprijed, da bi je be-bop pomalo stavio na stranu, ali već u 60.-im godinama, kroz fusion glazbu, vraća se na velika vrata (violinisti Jean-Luc Ponty, za kojega je skladao i Frank Zappa…i čije albume «No Absolute Time» i «Tchokola» izdvajam… i Jerry Goodman, izdvajam suradnju s Mahavishnu Orchestra), a u 70.-im, kroz free jazz i Leroya Jenkinsa.
Mark Feldman izaziva i uspješno pliva upravo u kombinaciji violina/big band; jedan od vrhunskih proizvoda takvog sastava je i koncert kojemu smo nazočili u Studiju Bajsić HRT-a, ove nedjelje, 1.ožujka 2009.
Feldman je izveo «Koncert za violinu i jazz orkestar» koji je upravo za njega napisao Bill Dobbins.
Iskustvo suradnje s velikim imenima, poput Billa Frisella ili Johna Abercrombia, Leea Konitza, ili pak nizozemskog skladatelja Guusa Janssena, dalo je «ono nešto» Marku Feldmanu da na zanimljiv način prezentira ne samo Dobbinsovu glazbu i njegove ideje, nego i da iskaže nepretencioznu osobnost, naizgled tako skromnu i jednostavnu, a s tako učinkovitim tonom i sinergijom s orkestrom i publikom…i to onim doživljajem koju ovakvu glazbu čini vrlo prihvatljivom.
Kroz pet stavaka ovog koncerta Feldman nas je vodio na krilima uspješne suradnje s maestrom Sigi Feiglom i Jazz orkestrom HGM. Na trenutke izgledalo je kao da godinama sviraju zajedno, a ne samo ovih 4-5 dana koliko su uvježbavali koncert.
Hrvatskoj glazbenoj mladeži i Sigiju Feiglu najveći je kompliment upravo ta zarazna jednostavnost ( naravno, koncert je itekako svirački zahtjevan!) i kemija između Feldmana i orkestra.
Kako to u stvari zvuči?
Prvi dojam je da je to jedna u nizu skladbi za big band plus solista. No, upravo te solističke partiture na violini, obrati, improvizacije, fini hod po tankoj crti klasika/jazz izričaja ( često je to isprepleteno tako da se razlike ili granice brišu, Feldman to pušta neka teče, u najpozitivnijem smislu sjedinjenja jazza i klasike, tako da nam prestaje biti važno u kojem je trenutku nešto jedno ili drugo, čujemo samo odličnu glazbu!), i s puno doista modernog ( nikako ne i tako avangardnog da bi otišlo u suprotnost!) zvuka, obogaćenog i glazbalima koje rjeđe čujemo u big bandu, poput fagota, oboe…i vrlo zanimljivih harfe i timpana ( pohvala Stanislavu Muškinji!).
Mark Feldman osjeća svoju glazbu, a olakotna okolnost je što je «Koncert…» pisan upravo za njega, za njegovu glazbenu osobnost. Dojam je, ma koliko velika osobnost Feldmanova bila ( i zavidna, i više nego zavidna virtuoznost na violini!), da su pravi začin svemu dali dečki i dame iz HGM Jazzorkestra, pročitali su vrlo uvjerljivo i Dobbinsa i Feldmana te ostvarili jedan od boljih koncerata koje smo mogli čuti u Studiju Bajsić zadnjih godina.
Mark Feldman je svirao u drugom dijelu ove glazbene večeri.
Prvi je dio posebna priča. Naime, Sigi Feigl i HGM Jazzorkestar počastili su nas s nekoliko skladbi koje je skladao Peter Erskine, i jednom, upravo dragom i nostalgičnom skladbom Duka Ellingtona, «In a sentimental mood», gdje je Sigi odsvirao nadahnut
solo na saksofonu, koji su, moji prijatelji iz Audiofil kluba, nazočni koncertu, poslije komentirali kao nešto što dugo nisu čuli i upravo za nas, «staru gardu» ljubitelja dobra zvuka…skladbu vežemo i uz sjajne izvedbe Johna Coltranea, Arta Tatuma, Stana Getza, Djanga Reinhardta….
Kako sam jedan od mnogih koji izuzetno cijene pomenutu skladbu ( ne samo stoga što je od onih koje su abeceda jazza!)… užitak je bio potpun.
U skladbama Petera Erskinea, sviranim kvalitetno, precizno, nadahnuto, pokazalo se koliko unutar HGM Jazzorkestra ima odličnih solista i majstora svojeg glazbala.
Pomenut ću samo neke od njih… Andreas Marinello, flauta, Patrik Dunst, klarinet, neprispodobiva Kristina Nikolić, klarinet i saksofon, pa Bruno Domiter s vrlo zapaženim bubnjarskim solima, gitarista Elvis Penava….manje-više, mogao bih nabrojati sve članove orkestra.
Na kraju, teško se odlučiti kad je koncert bio bolji. U prvom setu, sa Sigijem i HGM orkestrom, ili u drugom, s Feldmanom, Sigijem i orkestrom.
Bio je ovo još jedan glazbeni događaj, koji je prenosio, naravno i Hrvatski radio, s najavama g.Dubravka Majnarića, čiji prepoznatljivi glas već desetljećima plijeni slušateljsku pozornost, jer je garancija kvalitetne glazbene izvedbe.
. 
nedjelja, ožujak 1, 2009
Matija Dedić Trio u Phoenixu
/tekst je objavljen i na portalu www.jazz.hr, a pogledati ga možete klikom na ovu fotkicu iznad!/
Matija Dedić Trio, u postavi s kontrabasistom Tihomirom Hojsakom i bubnjarom Bornom Šercarom, nastupio je 25. veljače u «Jazz & Latino Clubu Phoenix», u Sesvetama. Trio je izvodio jazz standarde na prepoznatljiv i osebujan način s odličnim improvizacijama uvijek inspiriranog Dedića i sjajne ritam sekcije.
Da je Matija Dedić jazz institucija u Hrvatskoj, to znaju i oni koji ne slušaju jazz glazbu. Glazbenik je to s više nego zanimljivom poviješću jazz projekata, suradnji, albuma, koncerata… Godinama živeći za glazbu i svoj glazbeni izričaj, surađuje sa značajnim imenima, od Tamare Obrovac pa do Benny Golson/Kenny Burrell All Stars Banda, od Boška Petrovića do Tommyja Emanuela, moglo bi se nabrajati na desetke poznatih glazbenika, i to ne samo iz svijeta jazz glazbe. Tu je i Boilers Quartet, čiji je član od samog početka, tu su nastupi u cijelom nizu zemalja, silne nagrade, kako za jazz pijanista, tako i za najbolje albume. Jednom riječju, Matija Dedić je nezaobilazno ime hrvatskog i svjetskog jazza.
Drag mi je njegov rad u formi trija (još od suradnje s Žigom Golobom i Krunom Levačićem), pa do trija u kojem nastupa u zadnje vrijeme, s kontrabasistom Tihomirom Hojsakom i bubnjarom Bornom Šercarom.
Koliko Matiji leži ovakva postava, znaju oni koji su slušali album snimljen s belgijskim kontrabasistom Jean-Louis Rassinfosseom i češkim bubnjarom Marekom Patrmanom, znakovita i lijepa naziva “Visiting Bruxeless”.
U postavi s Hojsakom i Šercarom, Matija je nastupio u srijedu, 25. veljače u «Jazz & Latino Clubu Phoenix», u Sesvetama. Trio je izvodio jazz standarde, na prepoznatljiv i osebujan način (asocijacije na Keitha Jarretta u smislu odlične improvizacije uvijek inspiriranog Dedića i sjajne ritam sekcije!).
Početak koncerta obilježila je dobra obrada Ellingtonova “Caravana”, a ništa manje kvalitetno sviran je i Herbie Hancock. Milesov “So What” dopustio je Hojsaku i Šercaru da se razigraju i pokažu zašto je jazz glazba upravo ta koju volimo. “Stella by Starlight”, skladba koju vežemo i uz Parkera, Sinatru i Milesa, pa do Stana Getza, svirana je u Dedićevoj obradi s emocijama koje daju dušu ovom, jednom od zaista besmrtnih jazz standarda. Matija Dedić Trio funkcionira dobro i u prostoru poput Phenix kluba (mislim pri tomu na veličinu prostora!) Cijeli koncert (u dva seta) sviran je jednakom koncentracijom i vidljivim užitkom glazbenika na sceni.
Sigurno je i to da će klub Phenix trebati još vremena i kvalitetnih nastupa, poput Matijinog, kako bi postao respektabilna točka na hrvatskom jazz zemljovidu (klub je tek započeo s radom), ali sudeći po namjerama i ozbiljnosti voditelja kluba, kao i pristupu izvođačima i publici, u to ne treba dvojiti. Uvjeren sam da će kroz neko vrijeme, Jazz & Latino Club Phoenix biti sve češći u kalendaru naših jazz – izlazaka i pametno potrošenih večeri.
( tekst je objavljen i na www.jazz.hr portalu, s odličnom fotografijom g. Davora Hrvoja... lijevo je link!)
U utorak, 17. veljače, u 20 sati u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je 3. ovosezonski koncert Jazz ciklusa Lisinski/HDS na kojem je nastupio dobitnik Europske jazz nagrade za 2008. godinu, nizozemski bubnjar Han Bennink sa svojim triom.
Benninka smo imali zgodu vidjeti i pred godinu dana, kada je nastupio u «post-programu» 8. N.O. Jazz Festivala u Studentskom Centru.
Tada je svojim nastupom, s trombonistom Konradom "Connie" Bauerom, ostavio upečatljiv dojam.
Večeras je nastupio s Joachimom Badenhorstom, klarinet i sax; i Simonom Toldamom Rosengrenom na klaviru.
Znajući za njegov rad, s npr. Peterom Brotzmanom, očekivao sam čak i radikalniji i avangardniji free jazz, međutim, ono što raduje jeste sjajan odnos glazbenika na sceni, slušljivost izvedbe, ali i Benninkova bubnjarska virtuoznost. Kad stavimo po strani način na koji inovativno koristi svoje glazbalo, kad dekonstrukciju skladbe zaokruži finim povratkom u «prihvatljivu» avangardu…ostaje fakt da je Han Bennink sjajan bubnjar.
Zavidan je popis jazzističkih besmrtnika s kojima je surađivao, osobito 60.-ih godina…Dexter Gordon i Sonny Rollins, u prvom redu… a s velikim Ericom Dolphyjem 1964. snima sjajni Ericov album Last Date. Vrlo dobro znamo koliko je Dolphy uspješno surađivao s Coltraneom i Mingusom. Zgodno društvo, mora se priznati.
Dobitnik Europske jazz nagrade postaje na neki način tradicija s nastupima početkom godine u sklopu Jazz ciklusa, a značenje njegova imena i rada dovoljno govori i o značenju Zagreba na jazzističkoj karti svijeta.
Za one skeptičnije glede avangardnog poimanja glazbe, mogu reći da je Bannink na prilično prihvatljiv način prezentirao svoju glazbu. 
Sat i pol koncerta prošlo je brzo, bez stanki, uz veliku podršku publike.
Benninkov slapstick-pristup free improvizaciji često je dvojben za neke kritičare. Ima ih koji smatraju da izvodeći akrobacije palicama ili udarajući tempo jednom palicom po drugoj ( držeći je u ustima ), na neki način degradira glazbu.
Sklon sam razmišljati da je to samo jedan od načina glazbenog doživljaja i prenošenja tog glazbenog doživljaja na publiku. A zašto ne i sjajan način improvizacije?
Očigledno je da postoji senzibilitet za ovakovu glazbu, a mladi glazbenici u Banninkovu triu pokazuju da mogu odsvirati sve moguće i nemoguće…ali su vrlo rano, zahvaljujući suradnji s ovim sjajnim jazzistom, prihvatili koncept stanovita otklona od mainstreama, ali ostajući u okvirima Hanova svjetonazora, koji u ovom trenutku (iako je gotovo 70 godina star!) s publikom korespondira s jednom finom vibrom pobratimstva različitih generacija u svemiru…čovjek daje cijelog sebe, poziv na bis bijaše više nego iskren, a njegova verzija Gillespieve «Salt Peanuts» jedna je od najneobičnijih, ali i najzanimljivijih koje sam čuo.
Vrlo zadovoljni otišli smo u prohladnu zagrebačku noć, šibani vjetrom i povremeno oštrim snijegom. Pun pogodak organizatora. Odlična jazz večer!
.
utorak, veljača 10, 2009
JOHN HOLLENBECK i THE REFUGE TRIO
( ovaj je tekst objavljen i na portalu www.jazz.hr, lijevo imate link! )
U okviru ciklusa Sunday Night, u Studiju Bajsić HRT, u nedjelju, 8. veljače, nazočili smo koncertu bubnjara Johna Hollenbecka i njegova The Refuge Tria
( J.Hollenbeck – bubnjevi, Gary Versace – klavir i Theo Bleckmann - vokal )… uz HGM jazz orkestar, čiji je voditelj Sigi Feigl
( gospodin Davor Hrvoj fotkao je g. Feigla i mene )
vrlo uspješno spojio specifičan zvuk Hollenbeckova tria s mladim hrvatskim glazbenicima.
John Hollenbeck jazzista je impresivne biografije, a njegov rad svakako odlazi korak - dva naprijed u odnosu na današnji, uvjetno rečeno, jazz mainstream.
Udaraljke je diplomirao na visokoj glazbenoj školi Eastman, godinama djeluje i kao glazbeni pedagog, a popis imena s kojima je surađivao zaslužuje svaku pozornost.
Svirao je i s Fredom Herschom, Vanguard Jazz Orchestrom…a njegov zanimljiv pristup glazbi big band orkestra osjeti se i kroz rad njegova Large Ensemble.
Prvi cd, «A Blessing», iz 2005. godine, bio je nominiran i za nagradu Grammy.Uz to, časopis Down Beat tom albumu daje 5 zvjezdica.
Dojmljiva je Johnova suradnja i s Bob Brookmeyers New Art Orchestrom, ali i propitivanje i novo iščitavanje tradicijskih glazbenih vrednota i svjetske glazbene baštine, kao i suradnja s malim sastavima i npr. izvedbe klezmer glazbe ( s David Krakauers Klezmer Madness )… ili pak suradnja s Fernandom Tarresom u Argentini.
Upravo dio tog hispanoameričkog doživljaja ukomponiranog u big band, sinoć smo doživjeli na osebujan način.
(John Hollenbeck, fotografija by D.Hrvoj )
Theo Bleckmann, Johnov pjevač u Triu, gotovo da i ne koristi riječi. Većinom su to samoglasnici elektronski procesuirani, i istraživanja glasovnih mogućnosti do savršenog podražaja i u publici prepoznatog zvuka amazonske prašume.
Ta otvorenost prema world glazbi s bilo kojeg podneblja ( ali takvoj koja inspirativno djeluje, pogađa u bit i sinergijski ide uz Hollenbeckov izričaj ) daje ono prepoznatvljivo «nešto» po čemu ćemo pamtiti ovaj nastup, a i u budućnosti percipirati tu glazbu kao Hollenbeckov zvuk.
Ma kako u određenim partiturama Trio i orkestar HGM morali ići gotovo ka apstrakciji, niti u jednom trenutku ta glazba ne zamara niti balansira na granici slušljivosti. Istina, držim da je potrebno nekoliko preslušavanja kako bismo se u potpunosti priviknuli na taj zvuk i «ušli» u Hollenbeckov glazbeni jezik.
Kako mi reče poslije koncerta naš mladi i odlični trubač Antonio Geček, « nije bilo lako ovih dana sve to uvježbati i uklopiti se, ali je vrijedilo truda, i ugodno je bilo raditi s Johnom» … jasno je da je dečkima iz HGM ovo također bilo izazovno, bogato i hvalevrijedno iskustvo.
Tim prije što je ta kombinacija big band jazz iskustva s onim što se naziva world music, dala jedno novo gledanje i na sam big band orkestar.
Negdje, prošlog studenog 2008, Davor Hrvoj je razgovarao s Hollenbeckom. Koristan razgovor, s mnogo podataka, ali istaknuo bih Johnov pristup mladim glazbenicima i big bandu. Citiram:
« Većina mladih glazbenika s kojima radim tehnički su vrlo dobri, ali su ponekad ukalupljeni, zbog svih tih silnih glazbenih poduka. Nastojim pomoći mladim glazbenicima da se udalje od sviranja u određenim ljestvicama, ključevima, određenim harmonijskim progresijama, jer većina ih je dobra u tome. Teško je za mlade glazbenike ne razmišljati o akordima, ali, osobito kod glazbe za big band, nastojim ih poticati da pristupaju svom glazbalu kao da ga nikad do tada nisu svirali, kao da su izvanzemaljci koji su se upravo spustili na zemlju…»
I doista, zahvaljujući takvom pristupu, Hollenbeck kao da stvara jedan novi glazbeni jezik, liričan i spiritualan. Dojmljiv je trenutak koncerta, kad kompletna sax sekcija ostavlja glazbala, vadi mobitele iz džepova, te mobiteli počinju svirati svoju glazbu, uz nevjerojatno učestale i brze ritmičke promjene bubnjeva Johna Hollenbecka.
Mislim da je udaraljkaš, skladatelj i glazbeni pedagog John Hollenbeck ove večeri uspio i u nama promijeniti neke stavove i općeprihvaćene poglede o big bandu i njegovu načinu funkcioniranja. Ne tvrdim da je taj put u potpunosti ispravan, niti jedini ( isto tako, pomak prema avangardi je očit! ), ali tvrdim da jedno ovakvo viđenje big banda sigurno osvježava svjetsku glazbu i čini se prihvatljivim i za širu publiku. Uvjet je, dakako, kako i sam Hollenbeck veli,
« da se ljudi odvoje od televizora i dođu na koncert otvorena uma…očekujući čuti nešto poput zvuka Glenna Millera ili Armstronga, čut će nešto sasvim drugo…otvorena srca i uma nije teško uživati u ovakvoj glazbi.»
Sad, jutro poslije ove glazbene večeri, slušajući njihov cd iz veljače 2008, uz sjajnu skladbu Bright Moon, koju su izveli i na koncertu, vidim i čujem dojmljiv način obrade jednog Theloniusa Monka ( Misteriozo ), pa i jednog Ornetta Colemana ( Peace ). Nakon dva-tri slušanja, više nego prihvatljivo!
Uz sve pohvale orkestru HGM i majstoru Sigiju Feiglu, završavam ovaj zapis konstatacijom o mudro potrošenoj večeri u Studiju Bajsić Hrvatske radio televizije. Kako je program prenosio i Hrvatski radio, vjerujem da je publika uz radio uređaje također osjetila dio te atmosfere i vrlo, vrlo specifičan Hollenbeckov glazbeni jezik.
srijeda, siječanj 28, 2009
Imao sam nekih 14 godina 1979. Prebirao sam po žicama gitare tražeći neki svoj sound, učeći općepoznate akorde i pokušavajući dopasti se djevojkama. Svirali smo po nekim bandovima, uglavnom 2-3 akorda, sjećam se da je otac zafrkavao cijelu ekipu…u smislu, dečki, ako uvedete četvrti akord, bit ćete simfoničari.
Išlo je to tako neko vrijeme, gitara, bas, bubanj, prilično surov i sirov zvuk, skidanje akorda The Clash, The Doors…neke igranke, plesnjaci na posuđenim glazbalima…vjenčani kum mojih staraca valjda je još u minusu s gorivom koliko nas je besplatno vozio po gažama.
U isto to vrijeme Fric se nije previše s nama družio, bio je nježan mamin sinčić iz susjedstva i išao je u glazbenu školu. Nije se, naravno, zvao Fric, ali to u ovoj knjizi i nije bitno. Ono što je bitno, to je da je Fric nosio sa sobom, nama hajdemo reći, rockerima, vrlo neobično glazbalo.
Saxofon.
Bio sam premlad da bih tad zagrizao u jazz, ali Fric nije bio premlad i jeste zagrizao u jazz, iako smo kasnije saznali da je to pod maminom prisilom…i da se opirao, eto, htio je on bubnjeve…ali…
Mi smo ga zafrkavali, jer nama nije bio in s tim saxom… he, a i mama mu nije baš nešto dopuštala družiti se s nama, dugokosim dečkima zbog kojih susjedi ne spavaju i koji nose stupidne kožne jakne.
Ma kako bilo, mi smo kasnije zapustili taj svoj svirački hobi, otišli po školama, fakultetima, po nekim Australijama i Novim Zelandima…ja još uvijek pamtim poneki akord iz tog vremena, znam ih više od tri…a Fric je otišao u svijet noseći svoj saxofon kao možda neželjenu mrlju iz djetinjstva, kao nešto na što ga je mama natjerala, jer, eto, ona i otac Fricov, obožavali su glazbu Colemana Howkinsa i Stana Getza i očekivali su od sina jedinca da dosegne njihove vrhunce.
Vrijeme nas je nekako bilo razdvojilo, ali kako je svijet općenito malo mjestašce, sjedim negdje 1987, ili 88. s jednom dragom djevojkom… studenti smo bili… u irskom pubu u Budimpešti, negdje uz Dunav…teško se prisjetiti gdje točno, a i natpisi su na madžarskom, tko bi ih pročitao…
…bila je u nekoj studentskoj razmjeni, rasna Madžarica, često u Osijeku, gradu moje mladosti…i tako, bila me pozvala k sebi u goste, da mi pokaže Budimpeštu…svirala violinu, neki ljuti čardaš i madžarske rapsodije…a ja sam uživao u crnom Guiness pivu koje tuče u glavu nakon dvije-tri čaše.
Pričala mi o sebi, o violini, o toplom jugu jadranskom i nekom Španjolcu u kojeg se bila zaljubila, i kako su slušali Djanga i Hawkinsa kako sviraju Swet Georgia Brown…i prije nego što sam uspio iskoristiti trenutak emotivne razigranosti drage Ilonke, pojavio se niotkud stari Fric, s još dva lika, jedan na basu, drugi s bubnjevima, upalila su se svjetla na maloj pozornici, gazda puba
( nije to bio jazz klub!) najavio je The Fric Trio i počela je svirka.
U početku nisam niti bio skužio da je to stari Fric, poslije par stvari mala pauza, priđem i velim:
- Fric, jesi li to ti?
- Dinx, čovječe, što ti radiš u Madžarskoj, a ne znaš jezik?
- He, ali Ilonka zna, kažem ja, i pokažem na dragu studenticu.
I tako smo se prisjetili starih dana, popili koje pivo… Fric natrag na pozornicu i pita za glazbenu želju…
- Body and Soul…rekoh ja. Tvoja se draga mama uvijek furala na Colemana Hawkinsa.
Priznajem, u to vrijeme to je bila i jedina skladba Hawkinsova koju sam poznavao. Zahvaljujući toj skladbi, Coleman je krenuo na put slave.
Nježan i prodoran, uzbudljiv i smirujući timbar Fricova saxa i nezaboravni solo u Body and Soul…zbog te skladbe časopis Down Beat proglasio je Colemana tenor saxofonistom te 1939. godine.
Fric je kasnije nestao u maglama alkoholnih isparenja, uništena talenta, početkom devedesetih, neke nesretne ljubavi, pa rat, pa odlazak u Australiju…i kao mlad čovjek umro je. Ilonka se udala i negdje u Madžarskoj ima muža i troje djece.
A ja večeras pišem o Colemanu Howkinsu. Posvećujem ovaj tekst prijateljima Fricu i Ilonki, prisjećajući ih se. No, to nije jedini razlog.
Kako je ovo priča o jazz glazbi, Coleman Howkins rasni je, i možda najbolji predstavnik tenor saxofona u jazzu.
Da je slavni gospon Adolph Sax, koji je 40.-ih godina devetnaestog stoljeća izumio gomilu glazbala, među njima i bogatu obitelj saxofona ( sopran, alt, tenor i bariton sax su najpoznatiji!), imao samo jednog sljedbenika u Colemanu Hawkinsu, njegova bi životna misija bila više nego uspješna.
Iako je prvobitno sax zamišljen za vojnu uporabu, za vojne orkestre, pretvorit će se vremenom u svoju suprotnost…od vojne discipline i vojničke grubosti, od marševa koraka vojnih koračnica…postat će jedno od najnježnijih glazbala, izazivajući uzdahe, pa i zaljubljene poglede sretnih ljubavnika, po jazz klubovima i koncertnim podijima diljem svijeta, desetljećima već.
Dakako da Hawkins nije jedini sljedbenik Adolphova izuma, ali zasigurno jeste ono što Len Weinstock za njega ističe u jednom svojem eseju – otac tenor saxofona!
Krupna je to riječ, i kad se tako uporabi, jamačno mora imati podlogu.
Godinama poslije one Fricove svirke u irskom pubu u Budimpešti, kad sam već i ja bio zagrizao u jazz, s godinama kašnjena…gomila ploča i cd-a Colemana Hawkinsa dala me je uvjeriti u ovu Lenovu tvrdnju.
Zasigurno je Hawkins zadužio povijest jazza i tenor sax, kao što je npr. Django zadužio gipsy swing i gitaru, a Miles i Dizzy trubu.
Coleman Hawkins rodio se 1904. godine u malom gradu u američkoj državi Missouri. Glasovir uči već s pet, pomalo svira i čelo, a negdje s desetom godinom života ozbiljno se posvećuje saxofonu.
Njegov odabir bio je tenor-sax, pohađa Wasburn College u Topeki, u Kansasu, kasnije se školuje u Chicagu.
Prve nastupe bilježi s Mamie Smith i njezinim Jazz Hounds sastavom s kojima nastupa i u New Yorku.
Negdje 1923. napušta blues pjevačicu i počinje suradnju s poznatim orkestrom Fletchera Hendersona.
Rekoh maloprije da sjećanje na pokojnog Frica i madžarsku studenticu nije jedini razlog pisanja o Colemanu.
Drugi razlog je ta Lenova izjava kako je Hawkins otac tenor saxa.
Treći je razlog taj što s Colemanom Hawkinsom u Europu dolazi originalni američki jazz i što, napuštajući Hendersona i dolaskom u Britaniju, pa u Paris, surađuje s velikim Djangom Reinhardtom.
Nastale su vrlo zanimljive snimke, poput pomenute Swet Georgia Brown, ili Out of Nowhere…a nepotrebno je istaknuti da je u igri bio i veliki Djangov violinist, Stephane Grappelli.
Silna je zasluga Colemanova za utjecaj saxofonističkog američkog jazza i uspješan europski prihvat te glazbe.
Ali ne ostaje dugo u Francuskoj, već se 39. godine vraća u Sjedinjene Države, osniva novi orkestar i za kuću Bluebird snima svoje viđenje čuvene balade Body and Soul.
Njegov stil sviranja od početka tridesetih u konstantnom je uzlazu, s jedne strane svira kvalitetan i eksplozivan riff, a s druge jednu nježnu baladnu formu, koja će imati upliva na mnoge jazziste, a osobito na kasniji smooth jazz, s vrlo zanimljivim sax sviračima poput Grovera Washingtona Juniora, ili, meni jednog od najdražih saxofonista uopće, sjajnog argentinskog jazzistu, Leandra Gato Barbieria, koji uspješno spaja jazz s latino ritmovima, možda mrvicu komercijalnije nego je to činio Stan Getz.
Dakako, taj Colemanov prepoznatljiv stil utiče i na Bena Webstera, Buda Freemana, Stana Getza…isprepliću se influence i s be-bop velikanima, poput Sonny Rollinsa, Dextera Gordona…Johna Coltranea…posebna je priča i Lester Young, izravni takmac Hawkinsonov za primat najboljeg.
Prebrojavanje baštinka Colemanova umijeća završio bih pomenom free-jazzista poput Archia Sheppa, Petera Brotzmana…ali i jednog od onih koji baštine Coltranea, ali su i svojevrsni mainstream, kao što je npr. Joshua Redman.
Od velikog je značenja Colemanov susret, u Kansas Cityu, s fenomenalnom svirkom Lestera Younga, u kojem sad ima dostojnog sviračkog suparnika. Tu su još, na sessionu u Cherry Blossom Clubu i Ben Webster i Hershel Evans. Čini mi se da ta jazzistička zbivanja doživljava i Robert Altman, režiser, u filmu Kansas City.
Coleman svira izuzetno punim, prefinjenim tonom, bogatim vibratom, jakim intenzitetom proživljenog i odsviranog…no, borba za tenor sax «dominaciju» s Lesterom Youngom nastavlja se.
Još je jedna značajka i vrijednost Colemana Hawkinsa. Naime, razvijao se i sjajne rezultate načinio je u tzv. swing eri, obilježenoj big bandovima, dvadesetih i tridesetih godina 20.stoljeća… ali to ga nije spriječilo da se aktivno uključi u be-bop zbivanja četrdesetih godina i tu postigne također jako mnogo.
Lester, kojeg su zvali i «Pres», što je skraćenica od presidente, predsjednik…ipak priznaje da je on u odnosu na Colemana…»second one». A i veliki Miles tvrdi da je od Colemana učio kako se svira balada.
Ta je be-bop faza Colemana Hawkinsa također od velikog značenja za jazz povijest. U slavnoj 52nd Street na njujorškom Manhattanu susreće Theloniusa Monka, Oscara Petersona, Milesa Davisa, Maxa Roacha, Dizzy Gillespia.
Povijest će zabilježiti Colemana kao tenor saxa koji s Dizzyem i Maxom 1943. snima prve be-bop snimke.
O uplivu na ostale velike jazziste već sam govorio. Jednostavno, bez Colemana svijet bi jazz glazbe bio prazno mjesto, a za moje čitatelje, osim albuma Body and Soul, iz 1939. na kojemu je i već pomenuta slavna balada, preporučio bih još za poslušati dva nevjerojatna albuma, koja će i najskeptičniju damicu nagnati da izabraniku svoga srca kaže sudbonosno – da.
To su albumi At easy with Coleman Hawkins, iz 1960. i Desafinado, iz 62. prepun latino ritmova.
Da je Fric živ, i danas bi svirao Colemana, jer ipak mislim, ma koliko ga mama gurala u svijet glazbe, na kraju je taj svijet Fric prihvatio kao svoj životni put…i shvatio je da je mama bila u pravu, jazz je glazba za Bogove…nije se on odao alkoholu zbog saxofona i krasne svirke, već zbog emocijama bremenite životne priče…a i njegov životni uzor, Coleman Hawkins, pred kraj života više nije razlikovao dan od noći, opijen alkoholom…sad leži na Woodlawn groblju u Bronxu…a Fric negdje u Australiji, kamo su ga sax i ratna zbivanja odveli…umro je… i možda noću, neki Aboridžin čuje topli i nježni zvuk njegova tenora…svijet je tako malo mjestašce, a Fric i Coleman tako povezani dobrom glazbom…upravo Body and Soul…vjerujem da njihove dvije duše sad negdje rasturaju dobar be-bop, toliko dobar da mu se i anđeli vesele.
ponedjeljak, siječanj 26, 2009
Gospodin Davor Hrvoj je jedan od najvećih jazz znalaca u Hrvatskoj, urednik mnogih radijskih i TV emisija vezanih uz jazz glazbu, autor bezbroj tekstova jazz recenzija, prikaza albuma, intervjua s glasovitim svjetskim jazz imenima...pisac odlične knjige Jazz Reflections...etc...etc...
Osim što je g. Hrvoj obećao pomoć oko moje jazz knjige, vjerojatno će pisati i predgovor za nju. Isto tako, pozvao me je na suradnju s najistaknutijim hrvatskim jazz portalom, http://www.jazz.hr, što mi je kako čast, tako i zadovoljstvo.
Danas je objavljen moj tekst o nastupu Boris Beštak Jazz Collectiva u sisačkom jazz klubu. Lijevo imate link, pa možete kliknuti.
Moja buduća suradnja s jazz.hr portalom mali je korak za čovječanstvo, ali veliki za čovječuljka. Kako imam potporu i g. Hrvoja, a i velikih naših jazzista, poput Denisa Razumovića ( saxofon ) i Damira Kukuruzovića ( gitara ), koji su također obećali svaku moguću pomoć...to sam sve uvjereniji da ću uspjeti dogotoviti knjigu o jazz glazbi.
Ove subote u Siscia jazz klubu, u kojem već po defaultu nema loše večeri, nastupili su glazbenici iz BORIS BEŠTAK JAZZ COLLECTIVA, tria koji svira zanimljiv i vrlo slušljiv jazz.
Jazzisti su to solidnih glazbenih temelja i zadovoljstvo je slušati uvježban sastav, k tomu s repertoarom koji je publici poprilično blizak.
Istina, prvi set je prošao u malo povučenijem tonu, očigledno su se publika i glazbenici "tražili", ali poslije kraće pauze, u drugom setu, sve je išlo više nego kako treba, uz odličnu izvedbu jazz standarda prilagođenih postavi i mogućnostima tria.
Iz prvog seta izdvajam sjajno "pročitan" notni zapis Charlia Parkera, u skladbi Marmaduke. Razigrana je to skladba, poput istoimenog stripa iz pedesetih godina.
U drugom setu sve je još bolje svirano,... poput skladbe Brazil, koja uopće nije loše zvučala u postavi gitara - kontrabas - bubnjevi, iako smo navikli tu skladbu vezati uz nebosklone visine trube Maynarda Fergusona...te Mack the Knife, vrlo poznat jazz standard.
Sastav je svirao i ponešto s demo cd-a. Ako izuzmemo ovo "demo", riječ je o čisto solidnim snimkama, s tim da je tu na basu Jurica Štelma, a ove večeri u Klubu je nastupio Jura Vrandečić.
S tog cd-a izdvojio bih skladbe Flamingo, obradu Parkerove Marmaduke, kao i slušno zaraznu Sunny Side of the Street.
Bubnjar s iskustvom i mogućnostima kakve posjeduje Boris Beštak vlada scenom i preciznom svirkom daje ostatku sastava dostatno prostora da se razigraju, razmašu i sviraju onako kako su to i zamislili.
Simpatično definirajući svoju glazbu kao "Postcard band", slušljivu i na nekoj sceni uz more i romantičan zalazak sunca, Boris time ne umanjuje njezinu zanimljivost i kvalitetu. Doista je riječ o dobrim glazbenicima.
Publika je zadovoljna i ovaj put napustila sisački jazz klub. Boris i njegov Kolektiv nisu ostali ništa dužni, bila je to još jedna pametno potrošena jazz večer u Sisku.
JEWSWERS
( ovaj tekst je objavljen i na portalu www.jazz.hr )
Siscia jazz klub nastavlja seriju nastupa dobrih glazbenika. U petak, 6. veljače, to je bila zagrebačka klezmer skupina JEWSERS.
Koncert je ugodno iznenađenje, osjetilo se po reakciji publike. Jednostavno, radi se o tomu da ovakvu vrstu glazbe rijetko imamo zgodu slušati. Interpretacija je to koja u tradicijsku formu židovske svadbene pjesme, pjesme za ples ili bilo koje druge možebitne prigode ukomponira glazbenu baštinu dotičnog podneblja, upijajući, dakle, ponajbolje glazbene momente zemalja po kojima su se, kako Aškenazi, tako i Sefardi, tijekom stoljeća, spletovima povijesnih okolnosti, bivali razasuli.
Ta bremenita ahasverska povijest, doživljava različite glazbene influence, nije isključiva niti ortodoksna, prima u svoje naručje poput korita rijeke različite glazbene pritoke i stvara osobit specifikum.
Klezmer glazba, rekoh, nije toliko raširena na našim područjima, ali pokazuje neobičnu vitalnost. Izmjene ritmova, harmonijskih struktura, pa gotovo jazzistička improvizacija...učinilo se kao dobitna kombinacija kako dobra dva sata držati publiku raširenih očiju i ušiju.
Mario Igrec, na gitari, u najboljoj "tradiciji" svojega prezimena, zaigrano, razigrano , igrivo i suvereno vodio je priču ovog koncerta.. ta neortodoksnost i glazbena fleksibilnost urodili su npr. sjajnim zvucima Orijenta, s jedne, ili pak naše Vehni vehni...s druge strane; a cijelu priču zaokružili su s Erdelezi, pomalo neočekivano, povezavši tako taj romski, lutalački, gotovo gipsy swing izričaj ( interpretacijom kojoj Bregović sigurno ne bi imao zamjerku!) s prodornim , do u dubinu ljudske duša i srca, tonom el. violine i violončela.
Možda bi amplificirana gudačka sekcija negdje navela na skepsu, ali u ovakvoj kombinaciji, zvuči više nego dobro. Sjajan kontrapunkt akustičnoj gitari Maria Igreca.
Jewsers su jedini klezmer sastav na ovim područjima. Osim što su predstavili klezmer hrvatskoj publici, kritika ih je prepoznala kao interesantne, inovativne i jedne od kvalitetnijih sastava u Hrvatskoj. Svoju popularnost duguju brojnim nastupima, i to na različitim scenama: od Dubrovačkih ljetnih igara do B.P. cluba, od uličnih festivala do Dvorane Lisinski.
2003. godine Anubis records izdao je njihov prvi album "Jewbox", a drugi, live album, snimljen je 2004 u Novom Sadu.
Bila je to odlično potrošena glazbena večer u Siscia jazz klubu.
.
nedjelja, siječanj 18, 2009
Prvi susret s pjesmom House of the Rising Sun, u izvedbi The Animals, imao sam zahvaljujući mojem ocu, koji je tu stvar obožavao. To je jedna od četiri poveznice koje će me dovesti k Nini Simone. Naime, njezina izvedba ove pjesme, koju sam čuo kasnije, zvučala mi je s puno više duše nego su to izveli Animalsi. Taj moj obiteljski background nužno je vodio otkrivanju kvalitetne glazbe, i upliv glazbenog ukusa mojeg oca svakako je učinio da sam sad tu gdje jesam...evoluirao sam od standardnih evergreena, preko pop i rock glazbe...do jazza. Hvala, tata!
Druga je poveznica s Ninom pjesma velikog Belgijanca, Jacquesa Brela, Ne me quite pas. Ta je skladba u Francuskoj proglašena pjesmom stoljeća. I nju je Nina otpjevala, u svojoj specifičnoj i fantastičnoj izvedbi.
Treća je poveznica pjesma Wild is the Wind. Napisali su je Dimitri Tiomkin i Ned Washington, a snimio ju je Johnny Mathis 1957. za istoimeni film. Nina ju je snimila 1966, a David Bowie 1976. uvrstio na album Station to Station, jedan od onih albuma koje sam preslušao desetine puta, osobito pomenutu pjesmu.
I četvrta stvar koja se dogodila i koja me definitivno spustila u širokogrudo naručje baršunastog vokala Nine Simone, događaj je na praškom Karlovom mostu, gdje sam, pred više godina, spuštajući se s Hradčana, negdje na sredini mosta, u blizini skulputure Sv. Ivana Nepomuka, susreo dvije slijepe sestre, jedna s gitarom, a druga je samo pjevala...izvodili su I Put a Spell on You...jednu od stvari po kojoj je Nina najpoznatija. Izvorno, pjesmu je napisao 1957. Screamin Jay Hawkins, i uvrštena je u 500 najboljih skladbi svih vremena, prema magazinu Rolling Stone. Uz Ninu, uspješno su je izvodili i Creedence Clearwater Revival, pa čak i Marilyn Manson.
Izvedba slijepih Čehinja bila je takva da ostaješ bez daha, raspitao sam se čija je to pjesma, i po povratku iz Praga rastrčao sam se nabaviti sve živo što se dalo nabaviti od Nine Simone. Nina je umrla 2003., par godina nakon što sam otkrio njezin glazbeni univerzum.
Završili smo poslije u jednom od glasovitih praških jazz klubova, slušajući ovaj odličan dixy sastav, 
izvodili su besmrtne standarde, poput Some of These Days, Sheltona Brooksa, Rosseta, od Earla Hinesa i Henri Wooda, pa Handyev Saint Louis Blues...vrhunski glazbenici. Sonja, Josipa, Valerija i Branka svakako će se, čitajući ovaj tekst, prisjetiti te večeri u jazz klubu.
Ali u ušima je ostao glas sestara s Karlova mosta, to je jedan od onih događaja koji vam se urežu u pamćenje do kraja.
Kasnije, u idućim posjetama Pragu, poput vjerna psa hodočastio sam na Karlov most, među gomilom umjetnika... pjevača, jazzera, žonglera, trgovaca slikama s motivima grada i mosta...tražeći dvije sestre, za koje čak nisam siguran jesu li sestre...ali ih nisam našao. Bio sam spremio cd s izabranim Nininim pjesmama, kako bi im ga poklonio. Potražit ću ih opet, kad budem u Pragu.
Eunice Kathleen Waymon rođena je 1933. u Tryonu, u Sjev.Karloni, u Sjedinjenim Državama. Svojom smrću 2003. nije doživjela ovogodišnji izbor prvog crnog američkog predsjednika, što bi je zasigurno vratilo Americi, iz dragovoljnog egzila u franuskom Carry-le-Rouetu, gdje je i umrla...
...jer ponižena još od malih nogu, kao djevojčica - glazbeno čudo od djeteta... svira koncert pred punom dvoranom.
Njezini roditelji sjede, ponosni, u prvim redovima. No, morali su ustupiti mjesto bijelcima. Djevojčica odbija početi koncert dok se roditelje ne vrati naprijed.
Vjerujem da joj ta epizoda obilježava životni put. Kroz glazbu će iskazati taj, faulknerovski rečeno, krik i bijes...njezin glas ustat će kontra obespravljivanja crnog čovjeka u toj i takvoj Americi iz tog vremena.
Kako je ovo knjiga o jazz glazbi, netko reći da Nina i nije najtipičniji predstavnik. Da, ona je i gospel, i soul... iz bluesa i gospela je svakako iznikla, ali stil njezina pjevanja na koncu nas dovede tu gdje jesmo...iako, nisam protivnik, ako baš hoćemo etiketirati, možemo je svrstati i u crnačku klasičnu glazbu.
Kako bilo, uz Ellu Fitzgerald i Mahaliu Jackson svakako je vrh onog što bih, na kraju, ipak nazvao vrhunskim jazz vokalom.
Uz životne padove i poniženja ( npr. kao bogomdani glazbeni talent, odbijaju je za upis u Curtis Institut, da bi joj ista ta glazbena škola koji dan pred smrt dodijelila počasnu diplomu), Nina Simone ostvaruje iznimno bogatu glazbenu karijeru, iza sebe ostavlja desetke naslova koji su sam vrh glazbene povijesti.
Uz pomenute standarde u uvodu ovog teksta, tu su još i skladbe poput My Babe Just Cares for Me, I loves You Porgy, Sinnerman, Mississippi Goddam...
Umjetničko ime kombinira sa španjolskim Nina ( mala ) i s imenom velike glumice iz tog doba, Simone Signore. Počinje ozbiljno nastupati po klubovima, a 1958. snima Gershwinovu I loves You Porgi, učeći od besmrtne Billie Holiday. Uz glazbenu karijeru, aktivna je borbi protiv rasizma, nikad ne zaboravljajući afro korijene. Pjesmom Mississippi Goddam, uz krik i bijes govori o smrti Medgara Eversa i o bombaškom napadu na baptističku crkvu u Alabami, gdje pogiba četvoro crne djece.
Na vijest o ubojstvu Martina Luthera Kinga reagira pjesmom Why?The King of Love is dead.
1970, revoltirana, napušta Sjedinjene Države, odlazi na Barbados, Miriam Makeba ju nagovori da dođe u Liberiju, stanovito vrijeme živi u Nizozemskoj i Švicarskoj, da bi se, do smrti, udomila na jugu Francuske.
Neko vrijeme nestaje sa scene, da bi 1978. snimila album Baltimor. Meni osobno možda najdraža njezina ploča.
Emotivno sam vezan za taj album, koji možda nije njezin najbolji ili najkomercijalniji, ili najslavniji, ali osobitost pjesme My father zavređuje stavljanje te ploče u moje favorite.
Ninina je to osebujna posveta ocu, a kako ovaj tekst o Nini ja doživljavam i kao svojevrsnu posvetu pozitivnim uticajima mojeg oca na moj glazbeni razvoj ( he, što bi bilo, nedao Bog, da mi je tata slušao npr. narodnjački turbo-folk...), stoga stavljam ovaj tekst, kako biste ga mogli pročitati.
My Father
My father always promised me
That we would live in france
We’d go boating on the seine
And I would learn to dance
We lived in ohio then
He worked in the mines
On his dreams like boats
We knew we would sail in time
All my sisters soon were gone
To denver and cheyenne
Marrying their grownup dreams
The lilacs and the man
I stayed behind the youngest still
Only danced alone
The colors of my father’s dreams
Faded without a sound
And I live in paris now
My children dance and dream
Hearing the ways of a miner’s life
In words they’ve never seen
I sail my memories of home
Like boats across the seine
And watch the paris sun
As it sets in my father’s eyes again
My father always promised us
That we would live in france
We’d go boating on the seine
And I would learn to dance
I sail my memories of home
Like boats across the seine
And watch the paris sun
As it sets in my father’s eyes again
nina simone:ne me quite pas
house of the rising sun
srijeda, siječanj 14, 2009
Jedan romski dječak, rođen pod vedrim nebom belgijskog grada Liberchiesa, u siječnju 1910., u vrijeme kad se već naširoko dijele karte za partiju pokera koji će onovremena Europa krvavo odigrati od 1914. – 1918., predodređen je postati osobita figura svjetske jazz povijesti.
Promijenit će općenito poimanje načina sviranja gitare ( poslije nesreće u kojoj ostaje samo s dva «korisna» prsta lijeve ruke…svatko drugi bio bi gitaristički gledano – izgubljen), i neobičnim ritmovima i solo dionicama napravit će cijeli jedan tsunami inovacija u glazbi.
Django Reinhardt ( pravim imenom Jean Baptiste) okrenut će jazz naopako, a od gipsy swinga učinit će kulturološku činjenicu nemalog svjetskog značenja.
Sjedimo pred koju godinu uz obalu Seine, ispunjeni dojmovima d Orsay muzeja, gdje smo upijali karizmatične boje francuskih impresionista, zagledani prema brežuljcima s druge strane rijeke…tamo je Montmartre i sjećanje na zvuk pijanina iz tamošnjih kafića, pa zvukovi gitare neobična stila sviranja.
- Manouche…- rekla bi moja francuska prijateljica, draga Suzan Vian, a njezin bi se dragi suprug zagonetno osmjehnuo, dodavši kako su se uz takvu glazbu upoznali, i proveli noć do jutra u jednom bistrou ispunjenom fotografijama velikog Majstora.
- Manouche ? – pitam ja.
Da, glazba francuskih Roma, toliko dobra da ti postane žao što nisi rođen kao Rom, jer samo tako bi mogao stopostotno upiti manouche s majčinim mlijekom.
Nestalo nam je bilo piva, i skočili smo u mali dućan, negdje na početku bulevara Saint Germain des Pres, kod gospodina s tankim brčićima kojeg u svojem skromnom znanju francuskog nazvah monsieur Jambon, ali tako da me nije čuo.
To je značilo šunka. Imao je dobro pivo i prilično niske cijene. I jako je sličio na Djanga.
Poslije smo nas četvoro još satima šetali, razgovarali o Djangu i njegovoj glazbi, prešli na drugu stranu rijeke, gdje je u Rue de Francois, na broju 37 još smješten čuveni hotel Claridge, gdje je, negdje 1933. godine svirao band kasnije znan kao Quintette du Hot Club de France.
Bio je tad s Djangom i Stephane Grappelli,
violinist – čarobnjak. Djangova gitara i Grappellijeva violina stvorit će prepoznatljiv zvuk Hot Cluba, koji će dobiti tisuće poklonika širom svijeta, s gomilom, manje ili više uspješnih imitatora…ali i zaista dobrih glazbenika koji će svirati u tom stilu. No, kopirati dionice Djangove gitare malo je teže.
Kako je negdje u 18.godini, u požaru nastalom u njegovoj romskoj karavani, nepovratno ozlijedio prste lijeve ruke, ostao gotovo bez noge (koju nije dopustio liječnicima amputirati!), uz veliku volju Django je morao iznova definirati pristup gitari.
Jednostavno, kako je lijevom rukom mogao svirati samo s dva prsta, prinuđen je bio stvoriti sasvim novi način stiskanja žica. Taj novi sustav prilagodio je mogućnostima svoja dva prsta.
Prve dvije žice na gitari koristi za akorde i oktave prilagođene mogućnostima, ali to stvara tako osebujne zvukove. Koliki je čarobnjak bio, dokazuje i to što je malo svjetskih gitarista moglo, sa svim zdravim prstima, u potpunosti kopirati njegov glazbeni izričaj.
Dolazak obitelji u blizinu Pariza promijenit će Djangov život. Rano počinje svirati bendžo i gitaru. Populacija francuskih Roma Manouches bila je zaseban svijet, s pomalo čudnim vjerovanjima i običajima, te dječak odrasta u kontradiktornom svijetu, gledajući prema svjetlima velegrada, pomalo u raskoraku između zamamnih mogućnosti Grada Svjetlosti i staromodnog življenja nomadskih Roma.
Već s 13 godina svira s dobrim glazbenicima na plesnjacima u ulici Monge, okupljenim oko harmonikaša Guerina. Svira s različitim bandovima, a s harmonikašem Jeanom Vaissadeom radi prve zvučne zapise za Ideal Company.
Nažalost, ali možda i nasreću ( zbog kasnijeg osebujnog stila sviranja!) 1928. događa se taj veliki požar, i Django teško stradava. Već pomenuh tu začudnu upornost kojom se vratio u svijet glazbe.
Valja istaknuti i nesumnjiv upliv u njegovu glazbu velikana poput Eddia Langa, Joe Venutija, Louisa Armstronga i Duka Ellingtona, s kojim će kasnije svirati po Americi.
Kako nije čitao note, svoj improvizatorski talent udružio je s uzorima, poput gore navedenih. To mu je dalo skladateljski poticaj. Stvara krasne melodije, divnih harmonijskih struktura, protkane već pomenutim stilom nastalim zbog stradanja u požaru.
Evo nas sad na pomenutoj 1933, odnosno 34. godini kad nastaje Quintette du Hot Club de France.
Uz Djanga i Grappellija, u orkestru su i Roger Chaput, Louis Vola, i povremeno Djangov brat Joseph, na gitari.Mala kompanija Ultraphone snima prve ploče orkestra koji će redefinirati povijest gipsy swinga.
Rođen negdje u predvečerje 1. velikog rata, sad, u predvečerje 2. velikog rata, razilazi se s Grappellijem, koji ostaje u Engleskoj. Hubert Rostaing na klarinetu zamjenjuje Grappellijevu violinu. Django ratne godine provodi u okupiranom Parizu.
Jazz glazba neosporno mnogo duguje njemačkom časniku Dietrichu Schulz – Kohnu, kojega su zvali «doktor jazz». Pod njegovom zaštitom Django je svirao u Parizu, tih burnih godina.
Poslije rata, s Ellingtonom i njegovim orkestrom svira na američkoj turneji. Kasnije, u Francuskoj snima gomile ploča.
1951. povlači se u Samois-sur-Seine, gdje i danas imaju odličan ljetni jazz festival, inspiriran Djangovom glazbom i njemu u počast. Tamo je, loveći ribu više no svirajući, proveo posljednje godine.
16.svibnja 1953. Django umire od moždanog udara.
Od silnih snimaka, za preporuku je poslušati album iz 1951. «Django Reinhardt i Hot Club Quintet», a iz 1949. album «Djangology».
Problem recepcije njegove glazbe je u tomu što je većina snimaka prilično loše zvučeća za današnje standarde. Neke su na granici slušljivosti.
Međutim, Django je bio inspiracija, kako rekoh, mnogim manje ili više uspješnim baštinicima njegove glazbe, doista je imponirajući broj svjetskih glazbenika na koje je Django imao stvaralačkog upliva.
Jedna od najizvođenijih skladbi svakako je Minor Swing. Oni koji su gledali film «Čokolada» s Johnnyem Deepom i Juliette Binoche, mogli su čuti izvedbu u gipsy karavani, koja je, po uzoru na Djangov život, u filmu zapaljena, a, gle slučajnosti, opet Johnny Deep u Kusturičinom filmu «Arizona Dream», za koji je Goran Bregović napravio odličnu glazbu, ima susret s Minor Swingom, u jednoj sceni puštajući gramofonsku ploču koja svira upravo ovu skladbu. Preporučam i Woody Alenov odličan film «Sweet and Lowdown» s izmišljenim junakom Emmetom Rayom, koji je opsjednut Djangom i njegovom glazbom. U jednom dijalogu kaže Emmet, tipično woodyalenovskim humorom:
- Ja sam najveći gitarista na svijetu…a u Francuskoj…to je Django…
Film je Woody, i sam jazz klarinetist, doista radio s velikim štovanjem spram Djanga Reinhardta.
Zahvaljujući nizu pomenutih baštinika Djangove glazbe, imamo moderne snimke, u izvedbi novijih izvođača.
Pomenuo bih The Rosenberg Trio, npr. koji odlično izvode Djangove stvari, zatim i John Jorgenson Quintet.
Također valja istaknuti još neka imena kojima je Django poprilično značio u stvaralačkom smislu. Julian Bream, Chet Atkins, Carlos Santana, B.B.King, Jimi Hendrix, Mark Knopfler, Les Paul, Joe Pass, George Benson, Wes Montgomery…sve vrlo značajna svjetska gitaristička imena.
Možda navjerniji sljedbenik Djangove glazbe je francuski Rom, Angelo Debarre, a u Hrvatskoj to je doista veliki svirač gitare i obožavatelj gipsy swinga, Damir Kukuruzović iz Siska, za kojeg već napisah da je naš živući Django. Njegov quintet doista je na dobrom tragu onoga što je Django radio s Hot Clubom.
Dragi prijatelji, supružnici Vian, u ovom trenutku, negdje u prohladnoj pariškoj večeri, svakako slušaju Djangove ploče. Neke su snimke jako loše, ali imaju dušu i znam da im znače puno više nego bilo što iz suvremene produkcije. Manouche glazba spojila ih je, preživjeli su tešku prometnu nesreću, sad su dobro…i slušaju zvuk Djangove «Selmer Maccaferri» gitare.
A ja, evo, evociram uspomene na dobre pariške dane, pišući ovaj zapis i slušajući starog dobrog Majstora.
.
.
četvrtak, siječanj 8, 2009
ponedjeljak, siječanj 5, 2009
subota, siječanj 3, 2009
Jučer ugodno druženje kod prijatelja Gorana - Dache, u Kutini. Bio je i audiofilski prijatelj Zvonimir, profesor na zagrebačkom filozofskom, pa smo tako mogli malo i "filozofirati" o hi fi komponentama i glazbi, a ne samo slušati zaista sjajni Dachin set-up, o kojemu sam i pisao prije nekoliko mjeseci.
Zvone je donio nešto svojih cd-a, Nick Cave, Pink Floyd, zatim jedan neobičan irski band s još neobičnijim aranžmanima ( u ovom se trenutku ne mogu prisjetiti imena banda...), a onda malo ploča s Dachina gramofona, Dire Straits, Paco de Lucia...nu, tu priči nije kraj.
Odnekud je Goran izvukao LP Južnoafrikanca Hugha Masekele, HOPE, audiofilsko 180 gramsko izdanje. Odlična snimka, evo upravo se, zahvaljujući Goranu, vrti i na mojem gramofonu.
Hugh je kao dijete počeo s pijanom, ali završio je kao trubač, skladatelj i pjevač, preplavljen tipičnim afro ritmovima prožetim jazzom, pa spada u najbolju tradiciju onoga što dolazi iz Afrike, zvali mi to World music, ili kako, ali to je jazz pun duše i ritma, u najboljoj tradiciji Dollar Branda (Abdullah Ibrahim), ili Ladysmith Black Mambazo, što je na neki način imalo upliva i u rad Paula Simona, na albumu Graceland, npr. Simon je za afro glazbu učinio nešto slično što Ry Cooder za Kubu i glazbenike oko Buena Vista Social Cluba...
Tu se vraćam na priču o jazz povijesti i afro korijenima. Jasno je da jazz izvire iz folklorne glazbe, afro-američkih Crnaca.Neki etnografi smatraju da je zanemarljiv uticaj Afrike na jazz i da su američki Crnci stvorili svoje ritmove i izričaje.
Istina, po meni, negdje je na pola puta, geni su geni i bez Crnaca jazza ne bi bilo, bila njegova prapostojbina u Africi ili u južnim američkim državama.
Neke su ritmičke figure svakako zajedničke, osmina, četvrtina, osmina, te pentatonska ljestvica, bez polutonova...nu, problem je što takve ljestvice imamo i u Međimurju, npr, ili u Škotskoj.
Afrički ritam po sebi izlazi iz udaraljki. I to najboilje tamo gdje se naglašava slabiji dio takta što nužno vodi u ritmičko raznovrsje.
Kako god, jazz je prekompleksan da bi ga usko svrstali, no nekakav afro karakter jazza je naosporan.
Jazz na neki način "počinje" osamdesetih godina 19.stoljeća, zahvaljaujući crnim glazbenicima što sviraju po svadbama i sprovodima. Imamo ragtime, ispunjen jazziranim marševima, mazurkama, polkama, francuskim kadrilom, čiji su tročetvrtinski dijelovi transponirani u dvočetvrtinske ili četiričetvrtinske taktove.
Začinjeno improvizacijom, na jedan ton dodati još dva pa i tri...
U početku svi ti glazbenici bili su Crnci. Ne zadugo. Bijeli čovjek se također počinje zanimati za tu glazbu, Jack Papa Lane čak stvara specifični Dixieland stil...što nas opet vodi k Louisu Armstrongu...stvaranju dixi orkestara...ritmovi, fraze, improvizacije...
....ali, vraćam se Africi...tu baštinu i tradiciju ne treba zanemariti. Stoga je i album HOPE jedna od ploča koja podsjeća na te i takove korijene. Valja istaknuti da su svi ti napjevi i ritmovi, pa i sama truba Hugha Masekele pomalo prilagođeni uhu "Zapadnog čovjeka", ali bez previše ustupaka, što ovu ploču čini trajnom vrijednošću, a ne samo prolaznom modom i "otkrićem" za euro tržište, u pojedinim fazama gladno egzotike ( znamo kako je bilo s npr. hlebinskom naivom u slikarstvu...)
petak, siječanj 2, 2009
Hot (vrućina) gipsy swinga odsviranog na ovom cd-u sasvim je dobra za skuhat jaje, Angelo i Ludovic to rade više nego dobro. Kao uragan se spuste u naše slušno okruženje, a brzina kojom sviraju je zapanjujuća. Specifičan zvuk harmonike tako uporno podsjeća na Pariz, cijela ta atmosfera manouche glazbe, ono što se u nas može čuti samo kod Damira u Siscia jazz klubu.
Angelova gitara
i ritmovi zarazni su. Tu su još dvije ritam gitare i bas. Bubnjevi niti ne trebaju, toliko je ritma u desnim gitarističkim rukama, da se bubanj pokazuje nepotrebnim luksuzom, a to je tipično za gipsy swing. Ponekad pomislim da bi bubnjar samo smetao. He, za bubnjare ionako kruži nelagodan vic koji kaže da su to ljudi koji se druže s glazbenicima. Šala naravno, nemam ništa protiv udaraljki svih vrsta, dapače, ali samo hoću istaknuti da je gipsy swing toliko ritmičan s trzalačkim glazbalima da nitko ne plače za bubnjem.
Sviraju se na ovom cd-u poglavito gipsy swing standardi, poput Douce Ambiance, Yeux Noirs, Troublant Bolero, China Boy, naravno, na «iznova» nov način, jer tim standardima dušu daje Angelova gitara, inovativnim solima i naglascima tamo gdje su najpotrebniji. Nema noge koja neće zacupkati u ritmu ove glazbe.
Brzina Angelu nije problem. Čovjek toliko brzo svira i da je u nekom drugom životu bio revolveraš na Divljem zapadu, malo tko bi ga u dvoboju dobio.
Vrlo mi je zanimljiva Swanee River, osjetiš berače pamuka i gipsy vagabunde čitavog svijeta, svi se sjećamo te pjesme još iz mladosti. Ludovic i Angelo daju joj novi život.
Album je ovo vrijedan pažnje. Imao sam zadovoljstvo i čast, zahvaljujući Damiru, upoznati Angela Debarra, ljetos,
na njihovim zajedničkim nastupima u Siscia jazz klubu. Skroman čovjek. Nikad ne biste pomislili da je jedan od najvećih u svojoj branši.
Raskošno sviranje je u suprotnosti s mirnim ponašanjem. Tu daje cijelog sebe, beskompromisno. Raskošno i raskalašno, ne štedi na notama i brzini. Ako se niste do sada susreli a Agelovom glazbom, evo, ovaj je cd prava zgoda. Mislim da ćete poslije poželjeti još gipsy swinga.
četvrtak, siječanj 1, 2009
Prvosječanjsko jutro, vani lagani snijeg, za kujicu Daisy prvo snježno iskustvo, njuška, razgleda, malo lizne hladnu bijelu masu što je prekrila dvorište pred zgradom...automobili s bijelim snježnim šeširima, tišina, u daljini huk željeznice koju "guta već daljina", nekako je i s tornja bat prigušen...vraćamo se u toplu sobu, obitelj spava, cijela zgrada spava, a ako Daisy ima poneku buhu ( mislim da ne, ali...), vjerojatno i ta buha spava.
Doček Nove godine u kleti, kod dragih prijatelja Nataše i Darka... Bago stariji pjevao je vrlo nadahnuto, pa malo klavira, malo gitare...jedna fina novogodišnja večer...,ali svejedno sam već na nogama, ma kako kasno/rano legao.
I tako mi pod ruke "zaluta" jedna zanimljiva LP ploča, gdje fenomenalni pijanist Art Tatum svira s Buddy de Francom, klarinetistom. Lagano, umirujuće, po glazbenoj želji...
Ploču je producirao, naravno, Norman Granz, a još sviraju i Red Callender na basu i bubnjar Bill Douglas.
Kad je stvar snimana, saxofon je već lagano istisnuo klarinet, koji prestaje biti "prva violina", kako je to obično bio 30.-ih godina dvadesetog stoljeća, kad su neki klarinetisti imali status super-zvijezda.
Tako je, te 1956. izazov bio veći, jer klarinet nije više in.
Suradnja Tatuma i de Franca daje odličan rezultat. To pobratimstvo osjeti se najviše u "A Foggy Day", a pijanistički Tatumovi potezi opravdavaju opće mišljenje o njemu kao najvećem jazz pijanistu i improvizatoru. Nije baš mogao čitati note, osim brajevim pismom, jer je bio slijep. Ali nisu mu baš niti trebali zapisi. Art je imao bogomdani sluh i talent.
Dakle, ploča za jutarnju glazbenu preporuku.
A sad još par riječi o Tatumu.
Meni osobno najomiljeniji jazz pijanist, uz Keitha Jarretta je Oscar Peterson, nedavno preminuli. I on je, dakako, Artova škola.
Kad je prvi puta čuo Arta Tatuma pomislio je da su barem dva čovjeka za klavirom. Horowitz je obožavao Tatuma. Rahmanjinov isto tako. A to nije mala stvar.
Tatumovu tehniku mnogi drže nedostižnom i nemogućom kopirati. Jazz improvizacija je kod njega pokazala zašto je jazz upravo to što jeste. Hektolitri piva ( stoga će i rano otići, u 47.godini), i to što nije vidio, nisu ga spriječili postati takvim glazbenikom.
Nevjerojatno ritmičan, stalno mijenjajući tempo, uz osjećaj kao da ima puno više ruku za klavirom nego su to njegove dvije...uz harmoniju kojom se poigravao kao mačka s mišem...jednostavno, to treba čuti.
Par godina pred smrt uspio je snimit poprilično materijala za Normana Granza i to je značajna jazz ostavština. Uz, naravno, besmrtnu skladbu Tea for Two, iz 1933. godine.
Sretan vam početak Nove godine, dragi moji.